Svako pokoljenje teži da oblikuje sredinu u kojoj živi po svojoj mjeri i estetskim načelima. To je posebno slučaj sa generacijama koje okreću leđa nekim ranijim vrijednostima, pogotovo onim koje su izvele revolucionarne promjene. Generacija koja je osvojila vlast nakon 1945. godine nije bila izuzetak. O tom periodu postoje protivrječne ocjene, ali je nesporno da su novi upravljači imali ogromnu želju da stvore sistem potpuno drugačiji od onog koji su zatekli.
Jedan od simbola „novog doba“, kako su ga oni zamišljali, bili su visoke zgrade i fabrički dimnjaci koji su počeli da paraju nebo iznad svih većih gradova.


Ideja o izgradnji prve višespratnice u Bijeljini bila je podstaknuta željom da centar Bijeljine dobije urbano lice po tadašnjim shvatanjima modernosti, umjesto dotadašnje orijentalne stare čaršije sa pijacom u centru grada. Pored stare Janjica-čaršije sa pijacom, orijentalnog izgleda, žrtve takve urbanizacije postali su i stari hotel „Drina“, zgrada bioskopa i dijelovi ulica kojih se danas sa čežnjom sjećaju stari Bijeljinci. Kao naknadu za to, Bijeljina je dobila prostrani Gradski trg, sa fontanama, drvoredima, nove ulice u centru grada, a najdominantija nova građevina u centru Bijeljine postala je prvi gradski Neboder (u ovom tekstu pisaćemo ga velikim početnim slovom, jer, u šumi nebodera koji su izrasli u Bijeljini u međuvremenu, samo jedan među njima je stekao pravo da bude Neboder sa velikim početnim slovom).
Ako bi pravili paralelu sa nekom drugom poznatom visokom zgradom, prva asocijacija bi nam bila Palata Albanija u Beogradu, sagrađena na početku Knez-Mihajlove ulice. Kao i bijeljinski Neboder, sagrađen u dijelu grada koji je imao orijentalni izgled, i prvi beogradski neboder je izrastao na mjestu stare kafane „Albanija“ sa orijentalnim šmekom. Nije nam poznato koja zgrada se nalazila na mjestu bijeljinskog Nebodera i da li je Neboder zato ostao „bezimen“, ali je ovim dvjema višespratnicama zajedničko da su, svaka u svom vremenu i na svoj način, označile iskorak iz jednog u drugo vrijeme.
Izborom položaja za Neboder, nasuprot zgradi Opštine, arhitektonskom simbolu prošlog sistema, poručivano je da je nastalo novo, tada se vjerovalo, naprednije doba.
Pripreme za izgradnju Nebodera su trajale dugo, jer je, pored projekta, trebalo obezbijediti znatna novčana sredstva i osloboditi prostor za njegovu izgradnju. Ipak, odmah nakon izgrađenih prvih spratova, gradilište je postalo senzacija za semberske ravničare, privlačeći njihovu sve veću znatiželju. Izgradnja je završena 1960. godine i, sa svojih devet spratova, Neboder je postao najviša građevina u čitavoj Semberiji. Dugo je zauzimao počasno mjesto na svim razglednicama Bijeljine, kao svojevrstan simbol prosperiteta.
Neboder je bio i jedina građevina sa liftom u tadašnjoj Bijeljini. Ono što je danas nezamislivo, liftom u Neboderu je upravljao pravi lift-boj Fahrudin Hrustić, koga su Semberci od milja ubrzo prozvali Liftadžija Fako. Fako je liftom od prizemlja do poslednjeg sprata vozio ne samo stanare, već i brojne posjetioce. Pored vidikovca sa koga je pucao pogled na cijelu varoš, na poslednjem spratu Nebodera se nalazio Klub privrednika, tada moderna kafana koju su posjećivali svi oni koji su mogli da odvoje novac za uslugu vožnje liftom i za piće u Klubu, inače, prilično skuplje u odnosu na ostale kafane.
Ali, bez obzira na cijenu, mnogi su željeli da se popnu na vrh Nebodera, ne toliko zbog kluba i kafe, koliko zbog vožnje liftom, tim čudom moderne tehnike i uživanja. Za sve one koji su imali mogućnost da sebi priušte ovakav doživljaj bila je pripremljena i knjiga utisaka u kojoj su posjetioci upisivali svoje utiske. U ovoj knjizi je sačuvano mnogo utisaka o vožnjama liftom, za mnoge od „putnika“ premijernim, kao i utisaka o samom Neboderu. Tako je jedan posjetilac, oduševljen onim što je doživio na vidikovcu, a ujedno, i šokiran cijenom kafe, ostavio zapisan lični utisak:

„Popio sam nebodersku kafu,
od cijene još me boli glava.
 U liftu sam izljubio Nafu –
da isprobam je li ljubav prava“.

Neboder ja za Bijeljince je bio mjesto društvenog okupljanja, gdje su se sastajali i družili, uživajući u pogledu koji vidikovac pruža. Zbog velikog interesovanja mještana, lift je radio po cijeli dan i do duboko u noć. U dane najveće posjećenosti liftadžija Fako je, na ivici srpljenja, molio Boga da nestane struje ili da se lift pokvari. Ali, kad god bi se to i dogodilo, u najkraćem roku kvar se uklanjao. Tako je bilo sve dok nije istekla garancija za održavanje lifta - poslije više od dvije godine lift je stao za duži period. U nedostatku sredstava za popravku, stanari su svakodnevno bili prinuđeni da broje stepenice, penjući se i silazeći. Život u Neboderu je postao više kazna nego prestiž!
Danas je Neboder već u poodmakloj zreloj dobi kada se o njemu drugačije govori. Nekada najmodernija zgrada u Bijeljini zasenjena je drugim – višim i modernijim. U očima prolaznika Neboder više ne predstavlja atrakciju već spomenik jednog prošlog vremena, kojeg se Bijeljinci, navikli na današnji brzi način života, sjećaju sa sjetom.

 (Pri nastanku teksta o Gradskom parku korišćeni su podaci i fotografije u posjedu Muzeja Semberije i podaci iz knjige "Korzo stare Bijeljine" Slobodana Petrovića)