Sofka Nikolić je rođena 1907. godine u mačvanskom selu Tabanović, nedaleko od Šapca. Već kao devojčica pjevala je po vašarima, a prvi ozbiljniji nastup imala je u jednoj zvorničkoj kafani 1923. godine. Udala se vrlo mlada za muzičara Paju Nikolića, šefa Velikog orkestra, s kojim ubrzo odlazi u Mostar. U tamošnjoj kafani "Lira", između ostalih, oduševljavala je Aleksu Šantića, izvodeći njegovu "Eminu". Nakon Mostara, u kojem je boravila četiri godine, Sofka se nastanila u Sarajevu, a kada je nastupala, ne samo da je manjkalo mjesta u kafani, već su često i ulice bivale zakrčene Sofkinim obožavaocima.
Prvu ploču sa numerama "Kolika je Jahorina planina" i "Kad bi znala, dilber Stano" snimila je sa 19 godina u Berlinu, a svoju drugu ploču dvije godine kasnije u Parizu. Nevjerovatno zvuči podatak da je Sofka Nikolić prva žena koja je ponijela titulu najtiražnije pjevačice Evrope, a u to vrijeme bila je drugi muzičar uopšte po broju prodatih ploča, posle italijanskog tenora Enrika Karuza.
Ubrzo je prešla u Beograd, a njeno osvajanje Beograda, sredinom dvadesetih godina, označilo je promjenu odnosa javnosti prema kafanskom pjevanju. Sofkine nastupe uz ciganski orkestar Paje Nikolića u kafani "Kragujevac" uživo je prenosio Radio Beograd. Prvi takav prenos obavljen je 11. decembra 1929. godine, a zbog velikog broja obožavalaca njene pjesme, često je pozivana da nastupa u emisijama narodne muzike. Nazivali su je "Kraljicom Skadarlije".
Velika je zabluda misliti da je predratna muzika bila šund kafanskog tipa. Kafanski život je bio veoma bogat u tim decenijama i to je više bio boemski život nego savremena terevenka. Naravno, bilo je i kafana u kojima je muzika bila na nižem nivou, kao i danas, ali su prednjačili pravi boemski restorani.


Sofkini veliki obožavaoci, ali i prijatelji bili su i Branislav Nušić, Tin Ujević, Gustav Krklec, Miloje Živanović, Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović... a Sofka im nije samo pjevala, nego je bila i ravnopravni sagovornik. Prisjećajući se nekadašnjeg beogradskog kluba poznatih, Sofka je, između ostalog pričala: "Nušića se sećam po duhovitosti. Čim bi sela za njegov sto, ispričao bi nešto što je bilo dovoljno da se smejemo celo veče. Dovodio me je u situaciju da sam se mučila kako da se uzdržim od smeha kada ga pogledam za vreme pesme. Nikad nije ponovio stari štos. Bio je nepresušni izvor šala i dosetki."
Prijateljica joj je postala i "Crna Perla" Džozefina Beker, koja je decenijama kasnije, govoreći o prvom susretu sa Sofkom, rekla: "Sjećam se kada sam je prvi put videla i čula u Zagrebu. Nisam razumela nijednu riječ, ali sam shvatila emociju, čula sam svaki otkucaj njenog srca. Ona je moja velika ljubav. To je žena koja u ono vrijeme nije gledala što nastupam u haljini od banana. Ona mi je dala veliku podršku."
Sve do 1939. godine, Sofka je, pored Beograda i drugih jugoslovenskih gradova, gostovala i snimala u najpoznatijim evropskim kulturnim centrima - Berlinu, Pragu, Beču, Budimpešti, Parizu… sa pratećim orkestrom od 25 muzičara pod vođstvom njenog muža Paje. Snimila je više od 100 ploča s više od 200 pjesama od kojih su najpoznatije "Cojle, Manojle", "Kolika je Jahorina planina", "Kad bi znala, dilber Stano", "Zone, mori Zone", "Čuješ seko"...
Godine 1930. čuveni američki muzičar Karl Brent Kilton došao je radi Sofke u Jugoslaviju kako bi o njoj napisao opširnu studiju.
Nažalost, 1939. godine bolest je pokosila Sofkinu jedinu kćerku, sedamanestogodišnju Maricu, a Sofka se, skrhana bolom, povukla sa scene, nastanila u Bijeljini i sledeće decenije provela u tugovanju. Javnost se nakratko podsjetila nekadašnje zvijezde 1968. godine, kada je o njoj snimljen film. Od nekadašnje slave ostale su samo požutjele fotografije i jedna okrnjena gramofonska ploča. To je jedino mogla da pokaže filmadžijama i da im priča o dairama, Skadarliji, o uzavreloj Evropi, o pjesmi... O svojoj tragediji je ćutala. Uspjeli su samo da je snime kako s buketom cvijeća ulazi u bijeljinsko groblje.
Umrla je tiho 1982. godine, ponovo zaboravljena skoro od svih… Sahranjena je pored kćerke i muža, u kapeli na bijeljinskom groblju Pučile.